Napomena: Komentar g. Ručevića objavljujem u cijelosti u dnu mog odgovora!
http://www.rodoslovlje.hr/istaknuta-vijest/dusan-bastasic-rodoslovlje-moja-misija
Poštovani Gospodine Ručeviću,
Raduje me što ste pročitali i komentirali moj prilog. Razlog što se ranije nisam osvrnuo na Vaš komentar je priprema i proslava najradosnijeg hrišćanskog praznika, Vaskrsenja Hristovog. Koristim priliku da hrišćanima čestitam sa radosnim pozdravom Hristos Vaskrese - Vaistinu vaskrse a kršćanima sa Sretan i blagoslovljen Uskrs.
U Vašem kratkom komentaru iznijeli ste niz zanimljivih konstatacija, sukladnih novijoj hrvatskoj istoriografiji, a kojima ću se rado pozabaviti.
Tačno je da neki od autora (ali ne i svi koje ste naveli), označavaju Bastašiće starim hrvatskim rodom i plemstvom.
Još prije Bojničića, austrijski kapetan Heyer v. Rosenfeld uvrstio je u svoj Dalmatinski grbovnik, koji je štampan u Nurnberg-u 1873. i najstarije grbovnice, podjeljene žumberačkim vojvodama 23. XI 1567. Kod te prve grupne podjele plemstva podjeljeno je plemstvo s grbom trojici vojvoda. Bili su to Vraneša Badovinac, Radonja Bastašić i Radić Vignjević.
Ova trojica vojvoda nisu dobila hrvatsko plemstvo, već plemstvo Svetog rimskog carstva.
Radonia Wasstaschitsch ( Radonja ili Radojica Bastašić) se pominje već u popisu žumberačkih Uskoka koji su bili u vojnoj službi pod kapetanom Ivanom Lenkovićem iz 1551. godine. U istom popisu se pominje i Wellan Wasstaschitsch iz Drašćeg Vrha, uz sumještane Miloševića, Radinkovića i Radovanovića (svi pripadnici 29-te desetine).
Prenosim dio teksta sa WEB stranice: http://www.mojzumberak.com gdje je objavljen popis:
„Također iz ovog popisa Uskoka se na temelju njihovih imena može zaključiti nešto i o porijeklu. Naime, velika većina frekventnijih imena s popisa je slavenskog porijekla, s tim što ih je razmjerno najveći broj s korijenom “vuk”. Mnogo je imena kršćanskog porijekla, i to uvelike poslavenjenih. Romanskih utjecaja je pak vrlo malo te su i oni u slavensko-romanskoj simbiozi, a ako je i bilo romanskih etničkih supstrata, u vrijeme nastajanja ovog popisa malo je potvrda za njih.“
Bastašići se dakle u Žumberku pominju puno prije Madridskog mira1617. godine, kako neki od autora koje ste naveli, navode.
Do strahovitog pogroma od strane ustaša, Bastašići su bili brojna porodica na Žumberku. Prezime se javlja na potezu izmedju Kalja i Kostanjevca u tkzv. "dvanaestoj općini". U „Žumberačkim kalendarima“ Milka Predovića, spominju se na više mjesta. O njihovom stradanju u II svjetskom ratu pisao je prvoborac tog kraja Ilija Bastašić.
Nakon proslave podizanja spomenika u čast 475 godišnjice dolaska uskoka u Žumberak, posjetio sam jednu porodicu i obišao groblje. Slikao sam se među spomenicima Milošu, Dušanu i Milanu. Bastašići u Žumberku slave Krsnu slavu „Časne Verige“. Mada su vjekovima ostali i opstali daleko od korijena svog etnikuma i davno prihvatili uniju, običaji kod proslave Božića, Uskrsa i Krsne slave ostali su u mnogo čemu isti kao kod pravoslavnih.
Danas na Žumberku skoro i nema ljudi. Sve je uglavnom pusto a ostali su uglavnom ljudi stariji od 60 godina.
Ima mnogo Žumberčana u Srbiji, u Kljajićevu, i u Beogradu i oni su svi Srbi a sahranjuju se na srpskom groblju.
Premda je riječ o relativno maloj enklavi, prošlosti Žumberka istoričari su posvetili prilično mnogo pažnje. Pitanje etnokonfesionalne situacije pravoslavnih Graničara, a timе i problem unije obrađivali su mnogi istoričari: Schwicker, Vaniček, Lopašić (Žumberak – crte miestnopisne i poviesne), Krasić, Grbić (Karlovačko Vladičanstvo), Ivić (Iz prošlosti Srba Žumberčana), Šimrak, Grujić, Kašić (Otpor Marčanskoj uniji), Dabić, Rothenberg, Amstadt, Kaser...
Jedan poznavalac tog kraja vjeruje, da "Žumberak čini jedno političko ostrvo između Hrvata i Slovenaca" (Niko Županič, Žumberčani, Beograd, 1912, str. 12) i “koji izgleda da ima balkanski karakter” (which seem to have a Balkan character), Christian Promitzer, “The Balkans in Central Europe: A Case Study of the Slovene-Croat Border”, Graz, 2001).
Bastašića nema od XII do XVI vijeka među srpskim posadama u Gornjoj slavoniji
Tačno je da se Bastašići ne pojavljuju u sjevernoj Hrvatskoj u XII vijeku u srpskim vojničkim posadama Jelene, kćeri Raškog župana Uroša, mađarske kraljice i sestre slavonskog bana.
Ne pojavljuju se ni u vrijeme ranih turskih progona početkom XV vijeka kada se oko Zagreba i Križevaca, a naročito u Turopolju sreću među vlastelom i uglednim ljudima: Relići, Radenkovići, Radoslavići, Staničići, Stanilovići, Pravdići, Grdaci, Jarnjići i dr.
Nema Bastašića ni u vojničkim posadama pristiglim uz Katarinu (Katakuzinu), kćerku srpskog despota Đurđa Brankovića Smederevca, kada se udala za hrvatsko-slavonskog bana grofa Ulriha Celjskog.
Nema zapisa da je Katarinin kastelan u Medvedgradu i župan Zagrebačkog polja, srpski plemić iz Despotovine Bogavac Milaković u svojim vojničkim posadama pored Bankovića, Borića, Vučića, Dobrenića, Ivkovića, Jugovića, Nedeljkovića, Novkovića, Marčetića, Miličevića, Obradovića, Petkovića, Petrovića, Poznanovića, Radinovića, Staničića, Đurđevića imao i Bastašiće.
Bastašića nema ni među hercegovačkim porodicama koje su krajem XV vijeka stigle sa knezovima ,Vladislavom, vojvodom od Svetog Save i knezom Balšom Hercegovićem, koji su od ugarsko-hrvatskog kralja dobili znatna vlasteoska dobra u donjoj i gornjoj Slavoniji, među kojima i Mali Kalnik.
„Žumberak je mnogo stradao godine 1528, u jesen, provalom Turaka, koji tada poharaše čitavu okolicu Metlike i Novog Mesta. Predjeli žumberački ostadoše pusti, odkako Turci više od polovice puka pobiše, ili pako u robstvo odvedoše. Bilo je u interesu austrijskih pokrajina radi obrane od daljnih provala, da se opustjeli krajevi napuče narodom kadrim oprieti se napredujućoj sili turskoj»,
Lopašić, Žumberak, «Vienac», br. 42
Kada je turska vojska 1529. pretrpjela poraz prigodom opsade Beča, hrišćani su pritisnuti turskim jarmom počeli prelaziti na austrijsku stranu.
Preko uhoda, stupili su narodni prvaci iz okružja Srba, Unca i Glamoča u kontakt sa austrijskim kapetanima a ovi ih kao iskusne borce rado primili na svoju stranu, dajući im za to mnogobrojne povlastice u kojima ih prepoznaju i kao Serviane ili Rasciane (Rašane).
Tada, 1530 – 1532, prešao je na hrišćansku stranu i Radojica Bastašić.
Nakon neuspješnog Kacijanerovog pohoda 1537, turci su sve češće počeli napadati nedovoljno zaštićene predjele Gornje Slavonije. Štajerski zemaljski odbor, već u martu 1540, preko Hansa Ungnada kome je bila povjerena organizacija obrane, šalje na granicu srpske uskoke iz Kranjske i Žumberka, a već u maju 1542. angažuje se u krajišku službu novih 400 Srba pod upravom 12 narodnih vojvoda.
Moguće je, da je kao jedan od pomenutih 12 narodnih vojvoda u to vrijeme i Radojica Bastašić raspoređen na „Slovinsku krajinu“ oko Koprivnice, Križevaca i Ivanića.
Ime Radojice Bastašića, sa plemićkim grbom nalazi na spomeniku podignutom u čast 475 godišnjice dolaska uskoka u Žumberak. Spomenik je podignut 2005. godine na Žumberku, u selu Radatovići u zapadnom dijelu Žumberka uz renoviranu Grkokatoličku crkvicu posvećenu Svetom Nikoli.
Za Radatoviće je zanimljivo reći da su do 1945 pripadali Dravskoj banovini, dakle, Sloveniji. Na popisu stanovništva 1953, a to se nije promijenilo ni kasnije, 70 odsto stanovništva se izjasnilo kao Srbi, a ostali kao Hrvati, Slovenci ili Jugosloveni.
Dakle, ljudi su jednostavno kazali da su Srbi, a mnogi su ionako uslijed partizanske ideologije postali ateisti, kao uostalom i na Baniji, Lici, Zapadnoj slavoniji i tako redom.
Rado ću spomenuti da sam tada na poziv lokalnog sveštenika, bio gost crkve i kako doliči, uz njegov blagoslov poklonio krst za časnu trpezu, kadionicu i voštane svijeće, sve donešeno iz Srpske pravoslavne patrijaršije u Beogradu. Sudjelovao sam u svetoj liturgiji, gotovo istovjetnoj pravoslavnoj liturgiji uz blisku mi ikonografiju.
Istorijska je činjenica da su Grkokatolici na Žumberku i dijelu Slovinske Krajine porijeklom pravoslavne vjere.
Svoj vjerni srpski narod, pravoslavna je crkva uvijek pratila na njegovom migracionom putu, pa je tako bilo i u istorijskom kontekstu o kome je riječ.
Polovinom XVI vijeka Jefrem Vukodabović osniva skromni manastir Lepavinu i u njemu postepeno sakuplja monaško bratstvo. Između 1578. i 1588. godine, prebjegao je dabrobosanski mitropolit Gavrilo Avramović sa monaškim bratstvom iz manastira Rmnja u Bosni. Njemu se pripisuje osnivanje manastira Marče između Čazme i Ivanića. Već 1595. dolazi na krajinu iz manastira Orahovica i požeški mitropolit Vasilije koji je najviše boravio u Rovištu.
Odmah poslije smrti episkopa Vasilija, arhimandrit Simeon, tadašnji starješina manastira Marče, trpeći veliki pritisak zagrebačkog biskupa, prihvata uniju.
Manastir Marča je bio vrh najisturenijeg klina pravoslavlja na dijagonali Rim-Zagreb-Beč, na području na kojem sve do „Toleranz Patent-a“ Josipa II od 1781. godine po starim zakonima ugarsko-hrvatskih sabora i kraljeva o jedinoj Rimskoj vjeri u Ugarskoj i Hrvatskoj nije tolerisana niti jedna vjera sem rimokatoličke.
Arhimandrit Simeon je otišao prvo u Peć, gdje je od strane patrijarha Jovana 28.juna 1609. dobio sinđeliju kojom ga se postavlja za episkopa „v zapadnih stran, Vretanija glagolju“.
U Rimu, 15.novembra 1611. nakon što je izjavio da će priznati papu za svog vrhovnog poglavara i odavati dužnu poslušnost zagrebačkom biskupu, papa ga imenuje za episkopa srpskog naroda (rascianae gentis) u Ugarskoj, Slavoniji i Hrvatskoj.
U Senjskoj vojnoj posadi 1540 zapisan je koliko mi je poznato Franjo Bastijan (ili Baštijan), a ne Bastašić.
Da Bastašići ne vuku porijeklo svog prezimena od Bastijana, vidljivo je iz knjige jednog od autora koje pominjete, gospodina Petra Šimunovića: „ Naša prezimena, porijeklo,značenje, rasprostranjenost“ (Izdavač Nakladni zavod Matice Hrvatske, 1985).
Kako navodi autor, od imenice bastah nastalo je prezimeBASTAJIĆ u kraju koji ne poznaje glasa h, a u krajevima koji imaju h, po glasovnim zakonima hrvatskoga jezika je pravilno prezime BASTAŠIĆ.
Prezime je nastalo po zanimanju njegovih prvih nosilaca. Riječ bastah potvrđena je od XVI stoljeća u Dubrovniku i znači nosača. Potječe od srednjovjekovne latinske imenice „bastasius“.
Vezano za toponime koje spominjete, mjesto sa nazivom Bastasi postoji na području stare Crne Gore (selo Bastasi i rječica Bastašica na planini Crni Vrh iznad Berana) i kako ste naveli, na više lokaliteta u Bosni i Hercegovini na pravcu istok-zapad.
Josip Bastašić koga spominjete, je Jozafat Bastašić, porijeklom sa Žumberka i nije bio grkokatolički biskup na Žumberku,većgrkokatolički vladika sa sjedištem u Križevcima.
Potresno je čitati o brizi vladike Jozafata za uzdržavanjem njegovog nećaka Vuka.
Posjetio sam katedralu Svetog Bazilija u Križevcima. Moram podsjetiti da napisano slovo B u ćiriličnom pismu se čita kao V. Sveti Vasilije Veliki je poznati hrišćanski svetitelj.
Napisali ste gospodine Ručeviću:
„....Bastašići su vjerojatno pristigli u savezu s Osmanima u drugoj polovici XVI. stoljeća kao i mnogobrojni pravoslavni Vlasi, koji nakon istjerivanja Turaka zadržavaju svoj vlaški etnikum te se tek sredinom XIX. st. većina posrbljuje......“
Konstataciji da su pravoslavni, makar kojem etnikumu pripadali, bili u savezu sa osmanima za koje je poznato da su ih robili, palili, podvrgavali najbestijalnijim mučenjima, raseljavali i djecu im otimali pa janjičarima činili, zaista teško nalazim komentar.
Možda ste takav savez pogrešno prepoznali u činjenici da se obnova Pećke patrijaršije dogodila u vrijeme kada su živjela dva rođena brata, jedan patrijarh srpske pravoslavne crkve, a drugi osmanski paša (srpsko janjičarsko dijete)?
Možda ste savez prepoznali u činjenici da su se turski martolozi (koji su većim dijelom porobljeni i pravoslavni bili) borili protiv austro-ugarske dok su im žene i djeca kod turaka kao taoci služili?
Pravoslavni narod nije, u svojoj daljoj niti bližoj istoriji sa osmanlijama savez činio, minarete im u svojim glavnim gradovima dizao, svojim cvijećem proglašavao i sa njihovim svoje zastave vezao.
Proglašavanje srba vlasima, davno je još učinio Dr Rudolf Horvat (Vienac 1903 god. br. 1), a prihvatio Kraljevski državni odvjetnik u Zagrebu sastavljajući „Optužnicu“ protiv 53 srbina za veleizdaju a savremena hrvatska istoriografija (po sistemu da sto puta izrečena neistina postaje istina) to naveliko čini i danas.
Na pitanje, otkuda Vlasi u tolikom broju, kako su tako brzo svoj jezik zaboravili, kako su gotovo sva svoja imena, srpskima zamijenili, zašto ih je srpska pravoslavna crkva pratila u njihovim migracijama i vremenom lako posrbila, te zašto su njih turci u svom pohodu pomjerali a srbe valjda ostavljali na svojim ognjištima nemam logičnog odgovora.
Doseljenici u Žumberak nazivahu se raznim imenima: Srbi, Rašani, Vlasi , uskoci ili prebjezi.
Pojmom “vlah” dosta se bavila istoriografija, a kratki prikaz može se naći kod Rothenberga:
“U to vrijeme termin “vlah” upotrebljavao se da se identifikuju izbjeglice sa područja koja su bila pod turskom okupacijom. Premda se često odnosio na pravoslavne graničare, on u to doba nije imao neko odredjeno etnografsko ili religiozno značenje, nego se upotrebljavao paralelno sa drugim pojmovima kao “uskok”, “pribeg”, ili “predavec”. U devetnaestom vijeku religiozni i etnički status graničara u Hrvatskoj postao je predmet temperamentne polemike izmedju hrvatskih i srpskih istoričara... Austrijske vlasti su izabrale jednostavno pravilo, koga danas prihvataju većina naučnika. “Katolik je postao Hrvat, a pravoslavac je postao Srbin.”
Rothenberg, The Military..., str. 11
Navešću samo neke od poznatih i priznatih hrvatskih istoričara koji su se osvrtali na poistovjećivanje srba sa vlasima . Profesor Tade Smičiklas, naziva te tobožnje Vlahe – „tako zvanim“ Vlasima, izražavajući time jasno, da im to nije pravo nacionalno ime, iako su u starim zvaničnim listinama često puta tako nazivani. (Poviest Hrvatska, Zagreb 1882, II, r. 143 i d.).
Profesor Dr. Ferdo Šišić ne samo da ne upotrebljava u svojim djelima naziv „Vlasi“, nego naprotiv strogim naučnim aparatom dokazuje, da se pod tim imenom imaju razumjeti pravoslavni Srbi u Hrvatskoj i Slavoniji.( Franjo barun Trenk i njegovi panduri, Zagreb 1900, r.46 i d. i Hrvatska Povijest, Zagreb, 1908, r. 162-265)
Istog je mišljenja i profesor Klaić.
Ali ne samo da su tako pisali svi ponajbolji hrvatski istoričari onoga vremena, nego su tako mislili, tvrdili i pisali i najpoznatiji strani istoričari iz redova naroda koji su nas okruživali.
- Czörnig u svome delu: Ethnographie der österreichischen Monarchie, Wien 1855
- Vaniček, - Specialgeschichte der Militärgrenze, Wien 1875
- Picot, - Les Serbes de Hongrie. Leur histoire, leurs priviléges, leur église, leur état politique et social. Prague 1873.
- Schwicker, - Politische geschichte der Serben in Ungarn. Budapest 1880.
- Nilles, - Symbolae ad illustrandam Historiam Ecclesiae Orietalis in terris coronae S. Stephani, Oeniponte 1885, Vol II, i I. u „Index-y nominum, personarum, locorum, rerum“.
- Marković, - Gli Slavi ed i papi, Zagabria, 1897
- Ballagi, - Wallenstein horvát karabélyosai, Budapest, p. 53-55. – Ovaj autor je bio uvaženi profesor svjetske istorije na Budimpeštanskom Univerzitetu.
- Bidermann, - Serben Ansiedlungen in Steiermark und Warasdiner Grenz-Generalate, Gratz 1883
Ovim pitanjem su se bavili i Dr Aleksa Ivić, Dr Dušan Kašić, Mr Slobodan Mileusnić i mnogi drugi srpski istoričari.
Ipak, najtemeljitije se ovim pitanjem bavio Dr Radoslav M. Grujić u svojoj „Apologiji srpskog naroda u Hrvatskoj i Slavoniji“ iz 1909. godine. Prof. Grujić je pored Karlovačke Bogoslovije, završio Pravni fakultet u Beču i Filozofski fakultet u Zagrebu gdje je i doktorirao.
Reprint ovog izdanja iz 2002, možete naći u centru Zagreba, u Prosvjetinoj knjižari koja se nalazi preko puta bivše Srpske banke i Srpske pravoslavne crkve.
Djela autora Ivića, Kašića i Grujića je korisno potražiti, jer se u njima može naći mnogo podataka, prezimena, dokumenata i bibliografije, korisne za rodoslovce u izučavanju i promišljanju o mogućem korjeništu mnogih hrvatskih prezimena i rodova.
Gospodine Ručeviću,
Zahvalan sam Vam jer ste me potaknuli da pored prikupljanja rodoslovne građe počnem pisati i objavljivati.
Svojim kratkim komentarom ste otvorili mnoge teme koje zaslužuju da se njima pozabavi i širi auditorij. Radovaću se ako tako i bude.
S poštovanjem,
Dr Dušan Bastašić U Banjaluci, 23.aprila 2009.
- Božidar Ručević on 15.04.2009. u 13:08:54:
U nekih autora (Bojničić, Grgić, Ljubović, Marković, Roler, Šimunović) Bastašići su označeni starim hrvatskim rodom i plemstvom podrijetlom iz Bosne, gdje i danas postoje toponimi Bastašići kod Kraljeve Sutjeske i Bastasi kod Drvara.
Nakon sudjelovanja u obrani Klisa protiv Osmana iza 1537. kao uskoci odlaze u Senj. U vojnoj posadi je zapisan 1540. Franjo Bastašić, a Radojica Bastašić istaknuti uskočki vojvoda prima 23. siječnja 1567. u Beču od cara Maksimilijana grb i povelju o statusu carskog plemića.
U povijesnim izvorima spominje se Josip Bastašić, grkokatolićki biskup na Žumberku.
Riječ bastos (od lat. bastasius) u Dubrovačkoj Republici je korištena u cehu transportnih radnika.
U Svetačje, kasnije nazvano Mala Vlaška, čijem širem području pripada i kraj oko Grubišnog Polja, Bastašići su vjerojatno pristigli u savezu s Osmanima u drugoj polovici XVI. stoljeća kao i mnogobrojni pravoslavni Vlasi, koji nakon istjerivanja Turaka zadržavaju svoj vlaški etnikum te se tek sredinom XIX. st. većina posrbljuje, a manjina kao grkokatolici pohrvaćuje. Prije dolaska Turaka u tom kraju živjelo je isključivo hrvatsko stanovništvo.
Etničko opredjeljenj bilokojeg roda i svakog pojedinca nedodirljivo je pravo te ovaj zapis ne stvara potku za takav utjecaj, nego je isključivo pisan dobroj namjeri i u želji cjelovitijeg promišljanja o mogućem korjeništu prezimena roda Bastašića.
U svojim rodoslovnim istraživanjima sam se prije 5 - 6 godina kolateralno susreo s prezimenom Bastašić te ove zapise kao komentar priložem uz temeljno štivo.
